Dobriša Cesarić je rođen u Slavonskoj Požegi 10. siječnja 1902.godine. Djetinjstvo provodi u Osijeku gdje završava osnovnu školu i četiri niža razreda gimnazije. U jeku Prvog svjetskog rata dolazi 1912. godine u Zagreb gdje završava gimnaziju, a poslije mature 1920. godine upisuje filozofiju.
Kratko vrijeme radi u zagrebačkom kazalištu, a zatim dugo godina kao knjižničar u Higijenskom zavodu, da bi poslije Drugog svjetskog rata radio kao urednik u izdavačkom poduzeću Zora. Umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. godine. Bio je član Jugoslavenske akademije nauka i umjetnosti.
U književnosti se prvi put, kao četrnaestogodišnjak, pojavio 1916.godine pjesmom “I ja ljubim”. Prvu zbirku pjesama “Lirika” objavljuje 1931. godine i za nju dobiva nagradu Jugoslavenske akademije. Surađuje u mnogim književnim časopisima – Književnoj republici, Savremeniku, Kritici, Hrvatskoj reviji…- objavljuje književne prikaze, prevodi sa njemačkog, ruskog, talijanskog, bugarskog i mađarskog jezika. Objavio je sljedeće knjige: Lirika, Spasena svijetla; Izabrani stihovi; Pjesme; Knjiga prepjeva; Osvijetljeni put; Goli časovi; Izabrane pjesme, a izašla mu je i zbirka prijevoda svjetskih pjesnika, Knjiga prepjeva.
POVRATAK
Ko zna (ah, niko, niko nište ne zna. Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti - velim, Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim.
U moru života što vječito kipi, Što vječito hlapi, Stvaraju se opet, sastaju se opet, Možda iste kapi - I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem, Jedna vječnost pusta, Mogla bi se opet u poljupcu naći Neka ista usta.
Možda ćeš se jednom uveče pojavit Prekrasna, u plavom, Ne sluteći da si svoju svjetlost lila Mojom davnom javom, I ja, koji pišem srcem punim tebe Ove čudne rime, Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti, Niti tvoje ime!
Pa ako i duša u tome trenutku Svoje uho napne, Sigurnim će glasom zagluštiti razum Sve što slutnja šapne; Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom Pogledat ko stranci, Bez imalo svijesti koliko nas vežu Neki stari lanci.
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće Ko sunce u krutu, I nosi nam opet ono što je bilo; I radost, i tugu. I sinut će oči, naći će se ruke, A srca se dići - I slijepi za stope bivšega života Njima ćemo ići.
---------------------- ----------------------
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna, Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti velim, Ali ja neznam da li da je želim, Ili ne želim.
Kad su pjesnika Dobrišu Cesarića upitali bi li mogao izdvojiti neku od pjesama kao sebi najdražu, rekao je: "Možda Povratak". Doista, u toj se lirskoj misaonoj pjesmi isprepliću gotovo svi karakteristični motivi ovog pjesnika: ljubav, kapi, sjećanje, smrt, vraćanje, zaumnost osjećaja, očuđavanje svakodnevice, bremenitosti umjetničkog čina koje su nam poznate iz kratkih i pamtljivih krokija poput: Slapa, Voćke poslije kiše, Oblaka, Tiho, o tiho govori mi jesen, Mrtve luke. Iako u hrvatsku liriku nije unio novine poput svojih prethodnika, Matoša ili Šimića, Dobriša Cesarić jedan je od omiljenih i najčešće citiranih hrvatskih pjesnika. Čime je to osvojio srca hrvatskih čitatelja? Jednostavnošću prizora, lakoćom stihova? Često se tvrdilo da je poezija Cesarićeva jednostavna i melodiozna, no je li? Jesmo li odmah i lako doprijeli do poruka ovoga teksta? Jest da pjesnik progovara o ljubavi, sjećanju, zaboravu i da stvara sentimentalno-pasatistički okvir za prizor rastavljenih ljubavnika koji se nakon niza godina neće više prepoznati na cesti, no ne zbori li taj tekst još o nekim drugim važnim pitanjima - poput spoznaje, vjere i nade? Ne pita li se pjesnik tu čemu dati prednost - vjeri/intuiciji ili razumskoj spoznaji? Ne vraća li nas on na kraju pjesme ponavljanjem početnih stihova na početak, ne zove li nas na novo promišljanje. Nečiste rime, aliteracije, asnonance i druga ponavljanja tjeraju nas da otkrijemo ponavljajuću strukturu vremena u kojoj smo gubitnici samo onda kad vrijeme vidimo kao neprekinuti pravac na kojemu je naše trajanje dužina. Ako vrijeme shvatimo kao kružnicu, tada smo kao i pjesnik pobjednici, no možda s gorčinom spoznaje da u ponavljajućoj spirali zaboravljamo razumski stečena znanja i sjećanja, ali ona intuitivna, osjetilna i nesvjesno pamtimo. To nas može rastužiti, ili razveseliti, ili nas navesti na razmišljanje. Možda otkrijemo i smisao življenja. Možda je to, doista, duhovna pjesma
Početna stranica 
Calendar
