Kako riječi nastaju

Autori naših prvih suvremenih rječnika u 19. st. našli su se pred krupnom poteškoćom – valjalo je njemački prevesti na hrvatski, iako u hrvatskom u ono doba još nije bilo svih potrebnih riječi kojima bi se prevele njemačke riječi. Zbog toga su krenuli četirima načinima u potragu za odgovarajućim hrvatskim riječima, a ti su se načini zadržali u svim rječnicima koji su slijedili, pa i do danas.

---

• Prvo, vrijedni tvorci našega rječničkoga blaga iz rječničke baštine uzimaju onoliko koliko je moguće, oslanjaju se na hrvatske rječnike koji su im prethodili, pa ako je potrebno i na rječnike iz prošlih stoljeća.

• Drugo, ako u baštini ne bi pronašli potrebno, posežu za dijalekatnim riječima uzdižući ih tako na razinu književnoga jezika. S obzirom da je književnojezična stilizacija bila štokavština, u nju se uvode čakavske i kajkavske riječi jer su sve one hrvatske pa tako bolje od bilo koje tuđice. Primjerice, iz toga su nam doba ostale neštokavske dobre riječi: rabiti, razizemlje, sablast, spužva ili zgubidan.

• Treće, nove se riječi stvaraju prema riječima iz drugih slavenskih jezika, ponajviše češkoga, a takve su riječi – bohemizmi – lako i brzo prihvaćene pa se već u 19. st. osjećaju kao naše književne riječi bez obzira na njihov češki tvorbeni uzor, na njihovo pravo podrijetlo. Upotrebljavamo ih još i danas jer su potpuno udomaćene: narječje, prvobitan, poprsje, podneblje, dosljedan, časopis, gorljiv, naslov, nježan, obrazovati, obzor, obred, povod, predmet, pokus, sadra, skromnost, slog, spis, stupanj, učinak, udoban, upliv, uspjeh, ustav, zavod, zbirka...
  
  • Četvrto, ako ni u jednom od triju navedenih izvora nije bilo potrebnoga ili zadovoljavajućega, stvaraju se nove riječi. Tih je novih riječi - neologizama, novotvorenica, novokovanica – bilo začuđujuće mnogo, a mnoge smo zadržali pa ih još uvijek upotrebljavamo i ne znajući da su novotvorenice iz 19. st.: dalekovid, izlika, kišobran, lutkar, mjenica, pilana, predigra, prpošan, sisaljka, sitnozor, sladoled, slamnat, slastice, slikati, steznik, stratište, zvjezdarnica, živoder...
  Navedeni su načini gradbe rječničkoga blaga zadržani tijekom cijeloga 19. st., na njima svoj rad i svoje rječnike temelje i Ivan Mažuranić i Antun Parčić i Bogoslav Šulek, najznamenitiji naš leksikograf. Podario nam je riječi koje su danas sasvim obične: brzojav, brzojaviti, crnina, djelokrug, glazba, parobrod, ravnopravnost..., a većinu znanstvenoga i vojnoga nazivlja dugujemo baš Bogoslavu Šuleku, bilo kao tvorcu ili uglednomu nastavljaču hrvatske rječničke baštine: glumište, prirodoslovlje, jezikoslovlje, domobran, časnik, satnik, satnija, bojnik...

Mnogo je riječi tijekom 19. st. stvoreno, prihvaćeno, ustaljeno i predano našemu stoljeću u naslijeđe. Tomu je tako jer je 19. st. značilo zajednički napor u jezičnom, a poglavito rječničkom oblikovanju, kako jezikoslovaca tako i suvremenika koji se novooblikovanim rječnikom služe. Bez toga zajedništva napori bi jezikoslovaca bili uzaludni – riječi ne zaživljuju onoga trenutka kada su stvorene, nego onoga trenutka kada su prihvaćene.

Napisala: Sanda Ham