Josip Pupačić, Tri moja brata

Tri moja brata

Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala
Dizali su me
jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile
moju sliku.
Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)
To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat.

Pupačić ovom pjesmom svojoj braći ukazuje na zajedništvo s njima. tokom cijele pjesme ne nalazimo govora o tome da su oni mrtvi, piše o povezanosti s braćom, jedinstvu, sreći i ljubavi koju osjeća za njih, a to izražava uz pomoć slika iz života kada su bili jedno, kada je Pupačić bio ispunjen. Da tako kažem, cjelovita osoba. Tu ljubav prema njima izražava motivima iz prirode u kojima opisuje sebe, kao osobu punu života, sreće i zadovoljstva. Osobu koja on više nije. Njegova sreća pripada prošlosti.

"Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)"

U zadnja dva stha daje doznanja da, iako su njih četvorica činila jedno zajedništvo, svaki je bio pojedinac; osoba za sebe. on je svakog od njih jednako volio i ne želi ih izdvajati ili bilo kojeg od njih stavljati na prvo mjesto.

"To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat


Rođen: 19. rujna 1928. u Slimenu pokraj Omiša
Poginuo: 23. svibnja 1971. u zrakoplovnoj nesreći na Krku

Evo me, moj svijete, na raskršću i
tvom i mom.
Oprostimo se. - Ti plačeš.
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava,
bez riječi, bez Boga.
I odlazim prema istoj nepoznatoj
zvijezdi.

Tako se u pjesmi Moj križ svejedno gori, lirskom slutnjom, oglasio hrvatski pjesnik Josip Pupačić, malo prije tragične smrti 23. svibnja 1971. u zrakoplovnoj nesreći na Krku u kojoj su poginule i njegova supruga i kći. Svako kasnije čitanje tih potresnih stihova ne može se shvatiti drukčije nego kao kobno predskazanje vlastita kraja.



Josip Pupačić je rođen 19. rujna 1928. u Slimenu pokraj Omiša. Nakon klasične gimnazije u Splitu odlazi na studij književnosti u Zagreb. Od 1959. asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, a u Lyonu i Londonu je lektor i profesor hrvatskog jezika. Pupačić je zajedno sa svojim naraštajem oko časopisa Krugovi tražio dublji, istinitiji životni realitet. Odmjerenom strukturom svojih refleksivnih metaforičkih pjesama očituje iskonsku vezanost uz podrijetlo i zavičaj. Ne privlači ga pritom toliko egzotika mediteranskog krajolika koliko svijest o pripadnosti neprekinutom lancu što ga tvore preci i potomci, te svijest o ljudskom bivanju u jedinstvu sa zemljom kojoj pripadaju. U tu se bliskost uklapa i Pupačićeva vezanost uz more i njegovo vječno beskrajno bivstvo. Najbolji je lirski izraz te tematike antologijska pjesma More. Pesimističan osjećaj života prouzročen tragičnim događajima u obiteljskom i osobnom životu, primjerice u pjesmi Tri moja brata o smrti trojice braće, uzdiže Pupačićevo lirsko obzorje do svemirskih razmjera, do smisla vlastita i općeg opstanka.
Između prve Pupačićeve zbirke Cvijet izvan sebe 1958. i zadnje Moj križ svejedno gori 1971. stanovita kriza u pjesnikovu stvaralaštvu poklapa se s njegovim sukobima s nekim pojavama u društvu. No izvore produbljenosti svojega lirskoga izričaja Pupačić je uvijek, pa tako i u zadnjoj zbirci, iznova nalazio u čudesnoj zavičajnoj utemeljenosti, sjećanju na djetinjstvo i lirskom oblikovanju i očitovanju proživljenog, što njegovu poeziju uzdiže u same vrhove novije hrvatske književnosti.
Za života je objavio sljedeće zbirke pjesama: "Kiše pjevaju nad jablanima", "Mladići", "Cvijet izvan sebe", "Oporuka", i "Ustoličenje". Posthumno su mu izašle zbirke: "Moj križ svejedno gori" i "Uspravan hod".
Josip Pupačić (Slime kraj Omiša, 19. rujna 1928. - Krk, 23. svibnja 1971.), hrvatski književnik.
Nakon klasične gimnazije u Splitu odlazi na studij književnosti u Zagreb. Od 1959. godine asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, a u Lyonu i Londonu je lektor i profesor hrvatskog jezika.
Bio je urednik Krugova i Književnika. Pupačić je zajedno sa svojim naraštajem oko časopisa Krugovi tražio dublji, istinitiji životni realitet. Odmjerenom strukturom svojih refleksivnih metaforičkih pjesama očituje iskonsku vezanost uz podrijetlo i zavičaj. Ne privlači ga pritom toliko egzotika mediteranskog krajolika koliko svijest o pripadnosti neprekinutom lancu što ga tvore preci i potomci, te svijest o ljudskom bivanju u jedinstvu sa zemljom kojoj pripadaju. U tu se bliskost uklapa i Pupačićeva vezanost uz more i njegovo vječno beskrajno bivstvo. Najbolji je lirski izraz te tematike antologijska pjesma More. Pesimističan osjećaj života prouzročen tragičnim događajima u obiteljskom i osobnom životu, primjerice u pjesmi Tri moja brata o smrti trojice braće, uzdiže Pupačićevo lirsko obzorje do svemirskih razmjera, do smisla vlastita i općeg opstanka.
Između prve Pupačićeve zbirke Cvijet izvan sebe (1958.) i zadnje Moj križ svejedno gori (1971.) stanovita kriza u pjesnikovu stvaralaštvu poklapa se s njegovim sukobima s nekim pojavama u društvu. No izvore produbljenosti svojega lirskoga izričaja Pupačić je uvijek, pa tako i u zadnjoj zbirci, iznova nalazio u čudesnoj zavičajnoj utemeljenosti, sjećanju na djetinjstvo i lirskom oblikovanju i očitovanju proživljenog, što njegovu poeziju uzdiže u same vrhove novije hrvatske književnosti.
Stradao je u zrakoplovnoj nesreći.

Djela:
• "Kiše pjevaju na jablanima",
• "Oporuka",
• "Moj križ svejedno gori",
• "Moj grob",
• "More",
• "Tri moja brata",
• "Ne može se rastati od mene".
JOSIP PUPAČIĆ
(Slime kraj Omiša, 19. rujna 1928. - Krk, 23. svibnja 1971.)


Završio gimnaziju u Splitu i Filozofski fakultet u Zagrebu. Bio je urednikom kultnoga časopisa Krugovi i časopisa Književnik. Kao lektor je radio na Sveučilištu u Lyonu (1961.-1963.). Na Filozofskom je fakultetu radio na Katedri za stariju hrvatsku književnost.
Za razliku od svojih vršnjaka krugovaša (S. Mihalića, I. Slamniga, M. Slavičeka), Pupačić više slijedi Kaštelanov motivski trag koji ga vodi začudnosti djetinjstva, uspomenama i opsesijom smrću. U njegovoj poeziji otkrivamo idealne slutnje još nepomućenih davnih sjećanja, ali i traganje za izgubljenim dječaštvom koje neprestano prati pritajena sumorna reminiscencija prošlosti. I u najzanosnijim njegovim ushitima pritajeno je prisutan osjećaj tuga koji je nekada davno zakrio vedrinu sreće. Obitelj je ishodište njegove poezije, ali i njegova bol koju neprestance izriče - sve njegove nostalgije, tuge, sumorna sjećanja na mrtvu braću, na samohrane sestre, na nesagrađenu kuću, na opustjelu idilu zavičaja, nose obilježja toga kobno zaustavljenog smijeha mladosti. Misaono spoznavanje koje prati taj nespokoj dio je njegova pjesničkoga nadahnuća, tako da se poetska simbolika i metaforika pretvaraju u unutrašnju lirsku dimenziju. Pupačićev je doživljaj konvergirao od zelenih livada djetinjstva do nespokojstva mladosti, u njoj se javlja istodobno dječak i zreo čovjek koji progovara izričujći očitovanja ljudskoga bola, jer, kako je sam pjesnik napisao: "Ništa nije tako veliko i ljudsko kao tuga spojena s ljubavlju. I ništa tako sveto kao život.".
Vizualizaciju slika ostvaruje iznimnom vezom između realnoga i irealnoga svijeta doživljavanja, osobito povezanu s zvukovnom stranom izraza.
Jezično mu je izražavanje jednostavno, minimalističko, lišeno ukrasa i prožeto izvornom i slikovitom metaforikom. Pjesme su dorađene i izrazito ritmički strukturirane. Što se metrike tiče, u njoj se približava šimićevskoj koncepciji, vraćajući se, od svih pripadnika svojega naraštaja, u najvećoj mjeri hrvatskoj tradiciji i njezinoj dugostoljetnoj stečevini.
Među najpoznatijim su mu pjesmama More, Tri moja brata i Zaljubljen u ljubav.
Stradao je u zrakoplovnoj nesreći na krčkom aerodromu.[center]